Najluđi maraton ikad: Pobjednik dobio otrov za pacove, jedan od učesnika se dovezao autom

Bile su to treće moderne Olimpijske igre i prve održane u Sjedinjenim Državama.

Organizovane su u sklopu svjetske izložbe u Sent Luisu, gradu na rijeci Misisipi, i trajale su mjesecima, pa su se pojedina takmičenja gubila u sjeni sajma.

Maraton je bio zakazan za 30. august, u tri poslije podne, u najtoplijem dijelu dana.

Staza je vodila prašnjavim seoskim putevima oko grada i bila je duga oko 40 kilometara.

Uslovi koje je neko namjerno postavio

Glavni organizator takmičenja bio je Džejms Salivan, tada moćan čovjek američkog sporta.

Salivan je vjerovao da trkačima voda šteti i da tijelo treba naviknuti na žeđ.

Zato je na cijeloj stazi ostavio samo jednu tačku s vodom, i to na jedanaestom kilometru.

Toga dana bilo je preko 32 stepena, a uz to su putevima i dalje prolazili automobili sudija i novinara, koji su za sobom dizali oblake prašine.

Čovjek koji je stigao prvi, a nije trčao

Prvi je na stadion utrčao Amerikanac Fred Lorc.

Publika je slavila, a kći tadašnjeg predsjednika Teodora Ruzvelta već mu je prilazila s medaljom.

Tada je neko iz gomile povikao ono što je vidio na stazi.

Lorc je oko petnaestog kilometra dobio grčeve i odustao, pa se popeo u automobil koji je prolazio i u njemu prešao narednih osamnaest kilometara, mašući usput gledaocima. Kada se auto pokvario, osjetio se odmornim, iskočio i otrčao do cilja. Kasnije je tvrdio da je sve bila šala.

Poštar koji je usput krao voće

Među takmičarima je bio i Kubanac Feliks Karvahal, poštar iz Havane.

Novac za put skupio je sam, pa ga izgubio kockajući u Nju Orleansu, i do Sent Luisa je stigao stopirajući.

Na start je izašao u cipelama za grad, košulji dugih rukava i dugim hlačama, koje mu je jedan suparnik prije trke odsjekao makazama do koljena.

Nije jeo četrdeset sati. Usput je zastajao da razgovara s publikom, zatražio breskvu od ljudi u automobilu, pa kada su odbili, uzeo dvije i nastavio trčati. Malo dalje svratio je u voćnjak i pojeo jabuke, koje su bile trule. Od grčeva je legao pored ceste i odspavao, a onda ustao i završio trku četvrti.

Salivan je namjerno ostavio jednu tačku s vodom na 40 kilometara, po 32 stepena. Pobjedniku su umjesto vode davali strihnin, otrov za pacove, pomiješan s rakijom i bjelanjkom.

Pobjednik kojeg su nosili

Zlato je na kraju pripalo Amerikancu Tomasu Hiksu.

Posljednjih šesnaest kilometara prošao je u agoniji, a njegovi pomoćnici odbijali su mu dati vodu.

Umjesto toga davali su mu strihnin, otrov za pacove koji u vrlo malim dozama nadražuje nervni sistem, pomiješan s rakijom i bjelanjkom.

Halucinirao je, jedva se držao na nogama, i preko ciljne linije su ga praktično prenijela dvojica pomoćnika. Trebala su četiri ljekara i puni sat da se osposobi za izlazak sa stadiona. Maraton nikada više nije trčao.

Šta je iz svega ostalo

U trci su učestvovala i dvojica Južnoafrikanaca, Len Taunjane i Džan Mašijani, koji su trčali bosi.

Taunjanea je usput čopor pasa otjerao kilometar i po sa staze, pa je ipak završio deveti.

Slučaj s Hiksom danas se smatra prvim zabilježenim korištenjem sredstava za poboljšanje učinka na modernim Olimpijskim igrama, i zbog njega je za maraton u Londonu 1908. uvedeno prvo antidoping pravilo.

Salivan se nije predomislio. Pet godina nakon trke objavio je knjigu o maratonskom trčanju u kojoj i dalje savjetuje da se tokom trke ne pije i ne jede.